Zašto se ne volim cjenkati na putovanjima?

by Domagoj Sever 14. listopada 2022.

napisao Domagoj Sever 14. listopada 2022.

Cjenkati se u nekim zemljama dio je kulture, neki cjenkanje uspoređuju s taktikom igranja šaha ili pokera i sastavni je dio uličnog folklora. Ljudi često savjetuju da se cjenkate na putovanjima, ali meni je nekako odbojno to natezanje na samoj ulici i moram priznati da nisam tip osobe za cjenkanje nego radije to vrijeme koristim za fotografiranje lokalnih ljudi.

Nalazili smo se na Lomboku, predivnom Indonezijskom otoku koji ima nešto više od 3 milijuna stanovnika, otoku koji je u kolovozu 2018. pogodio razoran potres od 6.9 stupnja po Richteru koji je usmrtio više od 500 ljudi i većinu stanovnika ostavio bez krova nad glavom. Mi smo na Lombok stigli 2019., točno godinu dana nakon potresa, a jedna od lokacija koju smo htjeli fotkati bio je pogled na vulkan Rinjani sa planine Pergasingan. Uspon smo dogovorili dosta jednostavno i brzo sa nekoliko lokalaca koji standardno vode grupe turista.

Buđenje u 2 ujutro, hodanje preko rijeke po bambusovim granama, noćni uspon na planinu po užasno strmom i prašnjavom putu, zmije, sve to iskreno teško da bi opet ponovio jer nije bilo ni malo ugodno. Ekipa Nizozemaca odustala je na prvom dijelu puta i moram priznati da je i meni malo falilo da se okrenem i vratim natrag. Vodiče za uspon dogovorili smo samo dan ranije u mjestu gdje smo imali rezerviran smještaj. Njihov engleski bio je lošiji od mojeg francuskog kad popijem 3-4 pive, ali nekako smo se sporazumjeli i najbitnije živi smo se popeli, a i spustili (oni u japankama) sa planine nakon fotkanja uistinu predivnog izlaska sunca.

Nakon spuštanja sa Pergasingana zadnjih nekoliko kilometara do rezerviranog smještaja vozili smo se na starom kamionetu u prikolici, stajali, a ekipa na cesti nam je mahala kao i većini turista koji su bili uistinu rijetki na otoku. Skužili smo da nas vozač vozi dalje od lokacije s koje smo krenuli rano ujutro ali nismo radili paniku jer smo mislili da vjerojatno idu nekoga dodatno pokupiti. Ali nije bilo tako, nego nas je vođa puta vozio kod sebe doma, jer se nismo željeli cjenkati i njegova žena nam je pripremila ručak kao znak zahvale. Čovjek je gradio kuću, živio je u privremenoj metalnoj kolibi i htio se zahvaliti jer eto mi se nismo cjenkali. Žena je plakala, dijete je bilo zbunjeno, ali najbitnije, osjetila se zahvalnost s njihove strane, a s naše strane oduševljenje da nas netko pozove u svoj makar privremeni dom i podijeli s nama ono što ima, ukusan tradicionalan ručak.