Ćevapi. Ta riječ nije samo obrok, nego je metafora života. Gurmanska ekstaza u nekoliko malih, savršeno oblikovanih zalogaja. Ako si ikad probao dobre ćevape, znaš da se cijeli svijet dijeli na prije i poslije tog trenutka. A ako još nisi probao juneće ćevape sa sirom u Starom kotaču, nemoj pričati o ćevapima. Jer to nije ista kategorija.
Prođeš kroz grad. Na svakom ćošku miriši roštilj. “Ćevapi ovdje, ćevapi ondje,” svi te uvjeravaju da su njihovi najbolji. I kako da izabereš? Uzmeš riskantan zalogaj, pa ti nekad uvaljaju nešto što više podsjeća na gumicu iz osnovne škole nego na meso. Ali onda, jednog dana, nekako se nađeš u Starom kotaču. Skroman interijer, ali ozbiljan miris. I tu počinje priča.
Naručiš juneće ćevape sa sirom. Prvo ti konobar donese tanjur, a ti osjetiš kako te obuzimaju emocije. Vidiš ih – savršeno zapečeni, sočni, s diskretnim tragom topljenog sira koji se ne prelijeva, nego samo obećava. Somun? Ne običan komad kruha, nego oblacima sličan tepih za kraljevske ćevape. Svaki zalogaj miriše na djetinjstvo, na ljeto, na ljubav.
Onda uzmeš prvi zalogaj. E, to ti je trenutak kad prestaješ biti čovjek, a postaješ Homer Simpson s onim glupim osmijehom. Topi se u ustima, ali ne previše – taman da ti ostane još jedno dva-tri sata intenzivnog razmišljanja o smislu života.
I ne, nije samo meso. Sir je ovdje protagonist u sporednoj ulozi. Nježan, ali prodoran. Daje dubinu, ali ne otima pozornicu. Šaptom ti govori: “Ovo je tvoj trenutak.”
Ljudi često kažu: “Ćevapi su ćevapi.” E pa nisu. Postoji razlika između onih koje smažeš kad si gladan i onih koje pamtiš cijeli život. Ćevapi iz Starog kotača su ovi drugi. Oni zbog kojih ćeš pisati kolumne i hvaliti ih kao da si ih sam smislio.
Ne vjeruješ? Idi probaj. Ako ti se ne svide, napiši zašto u komentaru, ali sumnjam da ćeš imati živaca za to jer ćeš vjerojatno odmah naručiti još jednu porciju.
Jer, dragi moj, ćevapi nisu samo hrana. To je ljubav. A Stari kotač je njezin dom.
p.s. ovo nije sponzorirana objava
“Najbolji ćevapi u Zagrebu – Stari kotač”
