Halubajski zvončari, čuvari tradicije i pokladne magije

Oni su kraljevi karnevala, čuvari hrvatske tradicije i identiteta, a njihova atraktivnost zaokupila je pažnju UNESCO-a koji ih je svrstao na popis kulturne baštine svijeta. Poznatiji kao Halubajski zvončari, grupa muškaraca već stotinama godina obilazi svoja i susjedna sela u Riječkom zaleđu na višekilometarskim ophodima po tradicijskim putovima. Imaju zastrašujuće životinjske maske i zvona, prizivaju proljeće, plodnost, očišćenje od grijeha, ali i pobjedu dobra nad zlom. Iako se njihova povijest veže uz drevne magijske rituale, danas su oni prava turistička atrakcija i jedna od najpoznatijih zvončarskih skupina u Europi.

Običaj koji mnogima život znači: Tjeraju zimu i prizivaju proljeće.

U povorci teških zvona, ogrnuti su ovčjim kožama i životinjskim maskama koje im život znače. Halubajski zvončari su i ove godine simbolički otjerali zimu i sve zle duhove te nagovijestili skori dolazak proljeća. Iako su zapaženi na karnevalima diljem Hrvatske i svijeta, malo je onih koji su upoznati sa zvončarskim ophodima i stoljetnom tradicijom stanovnika Halubja i Kastavštine, malenih mjestašaca smještenih na brežuljkastom terenu u zaleđu trećeg najvećeg grada u Hrvatskoj – Rijeke. Legenda kaže da su zvončari postojali još sredinom Srednjeg vijeka, no prvi pisani tragovi vode nas u 1860. godinu kada je grupa mještana iz sela Marčelji naručila zvona od bronce od mariborske ljevaonice, ne sluteći da će upravo to zvono obilježiti generacije koje dolaze.

“Život mi znači, cijelu godinu živimo za ove dane i nikada neću prestati čuvati tradiciju svojih očeva i djedova”, govori nam jedan Halubajski zvončar odjeven u bijele hlače s crvenom crtom, mornarsku majicu, crne radničke cipele, vunene čarape, ogrnut ovčjom kožom i velikim zvonom oko struka, sa zastrašujućom maskom na glavi. Dok u ritmu zvona obilaze Viškovo i druga sela Kastavštine, u koloni po dvoje tri dana pješače gotovo 60 kilometara kako bi otjerali sve ono loše u prošloj godini te nagovijestili buđenje prirode i dolazak toplijeg vremena. Po statutu Udruge Halubajskih zvončara, zvončar ne može biti svatko. Za djevojčice i žene među njima nema mjesta, a uniformirane kostime mogu obući samo muškarci koji su odrasli na ovom području ili im je netko od roditelja iz ovoga kraja.

Kao zvončar se rodiš i kao zvončar umreš, a zvoniš dokle možeš hodati.

Temperatura u zraku je nula stupnjeva, riječka bura opet je pokazala zube, no zvončarima obučenim u kratke majice ništa ne smeta. To su snažni mladići i muškarci koji su u stanju prehodati dugačku stazu koja iziskuje određeno umijeće i fizičku izdržljivost, a simbolizira muškost, plodnost, optimizam, zdravlje i skladnost odnosa u obitelji. “Ponos me grije. Moji djedovi su hodali u kratkim majicama i po snijegu i ledu, i nije im bilo hladno. Ovo je nešto što se ne može opisati riječima, nešto neobjašnjivo. Kao zvončar se rodiš i kao zvončar umreš, a zvoniš dokle možeš hodati”, dodaje u prolazu drugi Halubaj, ponosno koračajući po svojoj djedovini.

Veže ih se uz magiju plodnosti i kult mrtvih u kontekstu poganskih novogodišnjih dana, ali kako je vrijeme prolazilo, tako im se i svrha mijenjala. Prema staroj legendi, kako bi na sebe privukli pažnju vještica, pastiri su tijekom odlaska ovaca na ispašu oblačili životinjske kože, stavljali maske i zvona te tako opremljeni išli na čelu stada. Navodno su vještice gledale u njih i ne bi naudile jedinom blagu koje su imali i koje je prehranjivalo njihove obitelji. U međuvremenu je ovaca na Kastavštini nestalo, ali je običaj prerastao u pravu pokladnu atrakciju.

Očevi i sinovi zajedno u povorci, a neki od njih traže i djevojke.

Suverenost njihovih pokreta i energija koja ih obavija govori nam da se radi o duboko ukorijenjenom običaju koji nije od jučer, a kad krenu, metu sve pred sobom. Danas se Halubajski zvončari mogu pohvaliti s 250 punoljetnih članova, a tu je i mnogobrojni pomladak jer mještani spremno učlanjuju svoju djecu od prvih dana života. Gotovo svaka obitelj je kroz povijest običaj prenijela na svoju muške potomke, a nove generacije uspješno njeguju tradiciju svojih starih, uživajući u druženju i osjećaju ponosa dok ih pripadnice nježnijeg spola bodre ispred svake kuće.”Neopisiv je osjećaj gledati svoje sinove u ovoj povorci. Ne treba zaboraviti ni žene koje su nam u svemu ovome podrška, no ovo su ipak samo muška posla. Kada dođe vrijeme poklada, jednostavno moramo odjenuti kože, opasati zvona i postati zvončari”.

Na ulasku u svako selo zvončari stavljaju maske i postavljaju se u tradicionalno kolo i udaraju se zvoncima. Slijedi kraći odmor uz pjesmu i zakusku, koje to selo za njih pripremi. Usputno rečeno, sve što se nađe na stolu dobro je – loše hrane nema, kao ni loše djevojke. S obzirom na to da u prošlom stoljeću nisu postojale komunikacije kakve danas poznajemo, poput društvenih mreža i cestovnih i telefonskih linija, kršni muškarci ovakva masovna okupljanja iskorištavali su za traženje svoje životne družice. Koliko ih danas pronađe svoju drugu polovicu tijekom pokladnih običaja, nije poznato, no kršni mladići s područja Kastavštine i dalje uživaju u dišpetu hvatajući cure iz sela. Grle ih i štipaju, a rumeni obrazi mladih djevojki govore glasnije od riječi. Možda su upravo zato vjenčanja u proljeće u ovome kraju sve popularnija.

Halubajski zvončari su najavili dolazak lijepih, sunčanih, toplih dana. Sve se budi iz zimske utrnulosti, ljubav je u zraku i, ne, niste ništa umislili.

Tekst – Antonio Ivičević, Foto – Domagoj Sever