Postalo je tradicionalno da jednom godišnje sa slovenskim kolegom i prijateljem Jakom Ivančičem odem na neku od zanimljivih svjetskih lokacija samo da fotografiramo iz gušta. Ove godine smo se odlučili za Indoneziju prvo zbog najave privremenog zatvaranja nacionalnog parka Komodo za javnost, a i htjeli smo fotografirati onu turistički manje popularnu stranu zemlje koja ima 265 milijuna stanovnika i više od 17 000 otoka. Prirodne ljepote i raznolikost su izrazito veliko bogatstvo Indonezije, ali nažalost najviše turista posjećuje samo Bali za koji će lokalno stanovništvo reći da najmanje predstavlja Indoneziju onakvom kakva ona uistinu jest.
Za ovo putovanje smo okvirnu rutu pripremali dugo, jer je trebalo sve organizirati da se puno fotografski zanimljivih lokacija obiđe u tri tjedna (7 aviona, 4 broda). Osim tehničkih priprema, obavili smo i potrebna cijepljenja, kupili antimalarike jer su Komodo i Lombok visoko rizični za malariju. Znam da vas mnoge zanima koliko je cijena ovakvog putovanja, ukupno smo po osobi potrošili 1950,00 eura za sve avione, brodove, smještaj, hranu, masaže, jedan dan u resortu itd. Dodatnih 150,00 eura bila je cijena antimalarika.
Kako nam je cilj da u putopisima pokažemo raznolikost prirodnih ljepota i kulture, tako nastojimo birati i drugačiji smještaj da možemo pokazati što se sve nudi na nekoj lokaciji. Spavali smo u hotelu na Komodu u kojem smo imali problema sa stjenicama, u kućici na drvetu na Lomboku, u predivnom apartmanu na Nusa Penidi gdje bi se mogao preseliti cijeli život, tri noći na brodu i u prosječnom apartmanu na Baliju. Indonezija je destinacija gdje cijene smještaja nisu previsoke, za naš standard su više nego prihvatljive pa je svakako moja preporuka da se iznajmljuje bolji smještaj.
Nacionalni park Komodo prepun je predivnih plaža od kojih su neke pravi mamac za fotografe jer su ružičaste boje zbog usitnjenih crvenih koralja. Otok je i stanište komodo varana, najvećih guštera na svijetu koji mogu narasti do 3 metra. Ako želite plivati sa kornjačama, mantama i malenim morskim psima, na idealnoj ste lokaciji.
Lombok je otok sa nešto više od 3 milijuna stanovnika na kojem smo se penjali na vrh Pergasingan sa prekrasnim pogledom na vulkan Rinjani. Noćni uspon na planinu na kojoj ima kobri i drugih opasnih životinja bio je prava avantura. Okolno područje su prošle godine pogodila tri razorna potresa i stanovništvo je pola godine spavalo na livadama dok nije uspjelo sanirati posljedice potresa. Možda najveći dojam na mene je ostavio posjet ribljoj tržnici u Tanjung Luaru na kojoj sam uživao fotografirajući portrete lokalnog stanovništva.
Bali smo ostavili za kraj putovanja da uživamo u turističkim blagodatima koje nudi (masaže, kupanje u resortu, kokteli i super hrana). Posjetili smo i nekoliko fotografski zanimljivih lokacija, ali meni osobno Bali je bio najmanje zanimljiv dio ovog putovanja.
Prije ovakvog puta svakako se dobro pripremiti i na kulturološki šok koji vas čeka, pogotovo na destinacijama koje su izuzetno slabo razvijene i van su standardnih turističkih ruta. Higijenski uvjeti su dosta loši i meni je to možda bio najveći problem. Život na Lomboku je izuzetno težak, ali je zanimljivo da su ljudi mnogo srdačniji i pristupačniji nego npr. na Baliju. Puno više ljudi se smije, svi će vas pozdravljati na cesti, a ako slučajno imate nešto slatkiša kod sebe dajte ih klincima i vidjet ćete što je sreća i iskreni osmijeh.
Obilježje indonezijske kuhinje je jako ljuta, šarena, aromatična hrana koju lokalci u pravilu jedu rukama. Gotovo uz sva jela se poslužuje riža, a grijeh je ne probati neko od karakterističnih jela: Nasi Goreng – pečena riža sa puno začina, češnjaka, povrća, chilija; Satay – komadići začinjenog mesa sa roštilja posluženi sa raznim umacima, Ayam Betutu – lagano pečena ljuta piletina omotana u listove banane. Mi smo bili odvažniji pa smo jeli i npr. tradicionalno pripremljen kravlji mozak. Pili smo i kopi luwak, najskuplju kavu na svijetu koja se radi na specifičan način, od posebno probranih zrnaca kave koja prolaze kroz probavni trakt azijskih cibeta, životinja sličnih mački.
Posebno ću pamtiti jutro kada smo se vraćali sa planinarenja i kada nas vodič nije ostavio u našoj kućici na drvetu, nego je produžio još nekoliko kilometara. Nije nam bilo jasno gdje nas vozi i što se događa?! Odveo nas je kod sebe u privremenu kuću koja je napravljena od lima jer nam je njegova žena pripremila ručak. Ljudi nemaju materijalno puno, ali su zato spremni podijeliti ono što imaju.
